Na razmišljanje zadnjih dana navodi čitava medijsko-politička situacija nastala kao rezultat koncerta Marka Perkovića Thompsona. Ističu se dvije potpuno polarizirajuće, svima dobro znane perspektive.
Prva je perspektiva domoljuba koji su došli na koncert s uzbuđenjem i ljubavlju prema Hrvatskoj i sunarodnjacima te su se okupili u povijesnom broju od preko 500.000 pojedinaca. Iako je svaki sudionik individua, osoba za sebe, svi mi pojedinačno smo 5.7.2025. godine zajedno stvorili povijesni kolektiv kojem se danas divi cijeli svijet.
O Hrvatskoj se, zahvaljujući koncertu, priča i pričat će se još jako dugo.
Druga, komunističko-globalistička perspektiva tu činjenicu prezire i želi da se o Hrvatskoj, ako se već mora pričati o njoj, priča isključivo u negativnom kontekstu.
Takvi ne biraju sredstva; od sijanja straha, podmetanja, izazivanja sumnji, razdora pa sve do degradacije morala, temeljnih vrijednosti i vrijeđanja hrvatskog nacionalnog bića.
Zahvaljujući spomenutim sredstvima ljudi u Hrvatskoj, ali i u svijetu u cjelini su kroz strukturu današnjeg sustava svedeni na individue. Ciljano, svjesno i planirano.
Pojam kolektiva, s druge strane, valja izbrisati, negirati, zakopati. Od obitelji kao temeljne društvene jedinice pa sve do pola milijuna ljudi na istom mjestu s istom vjerom, istom krvlju, bojom kože, istim srcem i uvjerenjima…ne dolazi u obzir, nikako, takvi događaji su jednostavno nedopustivi i treba ih zabraniti jer sadrže previše zajedničkih odrednica koje ujedinjuju preveliku količinu ljudi za njihov ukus.
Takva čvrsta i ujedinjena formacija predstavlja veliku prijetnju sustavu koji se gradi već dugo vremena; sustavu kojem je krajnji cilj izolirati pojedinca, zatvoriti ga u kutiju, staviti ga pod maksimalnu digitaliziranu kontrolu i napraviti ga u potpunosti i u svakom pogledu ovisnim o državi.
Zašto? Zato što su razjedinjenost i individualizam njihovo oružje, a naša slabost. To je trulež koja izjeda korijenje hrvatskog i europskog identiteta i duha.
Kolektiv, s druge strane, radi potpuno suprotno; povezuje, ujedinjuje, ispunjava tijelo i dušu snagom, osjećajem ponosa, domoljublja i daje nadu i vjeru u bolje sutra. Ne samo za nas same, već i za naciju kao kolektiv. Pojedinac je dio kolektiva, a kolektiv skup pojedinaca. Jedno bez drugoga ne ide.
Veliki problem u cijeloj priči je to da je već oformljen sustav u kojem prosječan čovjek nastoji zaraditi dovoljno novca kako se problemi koji zahvaćaju svijet ne bi odnosili na njega (tzv. rat race).
Takav način razmišljanja vraća nas natrag u ulogu pojedinca, roba sustava. Ipak, ako ste se pronašli u prethodnom odlomku, ne očajavajte, već budite svjesni da trenutno u većoj ili manjoj mjeri koračate putem koji su vam namijenili oni koji vas mrze. Žele da nestanete i budete zamijenjeni kroz uvoz migranata kako s vremenom više ne biste dijelili zajednički jezik, vjeru, boju kože i uvjerenja ni sa kim. Dodatni cilj je pritom kontinuirano produbljivati sve nestabilniju ekonomsku situaciju kako bi uzeli konce vašeg života u svoje zle ruke.
Kako bi ta izmiješana masa okupila pola milijuna ljudi s ciljem ujedinjenja oko bilo koje teme? Odgovor je kratak i jasan – nikako.
Navedeni problemi se ne rješavaju na način da se guraju pod tepih, jer tada rastu i produbljuju se; s problemima se nužno suočiti.
I tu dolazimo do ključnog dijela:
Ljudi koji pišu o Hrvatima i Hrvatskoj pogrdno, huškački i u negativnom kontekstu, oni su velik problem za zdravlje hrvatskog nacionalnog duha.
Govore o mržnji, a oni su ti koji mrze. Ne vole nas, ali uvjeren sam da od nas još manje vole sebe jer nisu u stanju osjećati ono što osjećamo mi kad u isti glas pjevamo i proživljavamo taj naboj i sreću u grudima, ponos u srcu i suze u očima.
Mi smo u trenutcima koncerta bili usmjereni na to koliko volimo domovinu i naše ljude, dok su saboteri i mrzitelji isti taj koncert promatrali s gnušanjem i propalom nadom da će se dogoditi nekakav incident kako bi imali povoda oblatiti taj veliki događaj koji je prijetnja sustavu koji grade. Sabotaže su rađene prije koncerta, za vrijeme koncerta, a rade se i nakon koncerta.
Zašto je to sve tako? Zato što postoji velik rizik; što ako se 500.000 ljudi koji pjevaju u isti glas u jednom trenutku odluči ujediniti oko ideje vraćanja slobode i života dostojna čovjeka u ruke naroda?
Primjera radi, veličina tipične vojske prosječne države iznosi tek 10.000 – 20.000 vojnika, tako da je razumljivo zašto i mediji, i Europska komisija, i lijeve udruge 500.000 Hrvata vide kao veliki problem koji se, kako bi gradonačelnik Zagreba rekao, neće više nikad ponoviti.
Tresu se jer znaju da će njihovo vrijeme parazitiranja na plećima Hrvatske, države koju mrze i preziru, uskoro ugledati svoj kraj.
Hrvatska je budna i hrvatska je spremna. Za dom spremna i za bolje sutra.
